Thursday, 19 April 2018

Gete

Naučnik, filosof, pjesnik, il' nešto četvrto. Političar, pisac, predsjednik. Književnik. Faust (drama, prvi  idrugi dio), problem traženja sebe i Boga, problem stvaranja i boja. Rođen je u Frakfurtu. Avioni tamo brzo lete, neprestano. Studira pravo. Izdavač. Svira. Savjetnik vojvode. Jadi mladoga Vertera iz 1774. mu donose svjetsku slavu. Uči i botaniku, hemiju, antropologiju. Dovodi sebi filosofa Herdera i pjesnika Šilera. Vajmar je značajno duhovno mjesto. Šarloti piše 1700 pisama. Ženi Kristinu. Putuje i Italijom. Upravlja vajmarskim pozorištem. 

Objavljuje dosta naučnih radova i rasprava o umjetnosti. Teorija boja ( 5000 stranica) njemu je najznačajnija, tu je mnoge nadmašio, kaže. Nije volio prosvjetiteljstvo, koliko srce. Romantizam mu djeluje nezdrav i neorganski. Zaokuplja ga ideja Cezara, Prometeja, Fausta, Muhameda. Simbol Genija koji vodi čovječanstvo. Od prvo neprijateljske prirode ulazi u harmoniju. Nema više buntovnosti. Pisao je i balade. Takmiči se sa Šilerom. Priroda je za njega viša od razuma, ne može se objasniti. U neku je ruku spinozista. 

Gete crta i točak od šest boja, a njemački naučnici krajem 19. vijeka razrađuju takozvani RGB sistem tri osnovne boje: crvene, zelene, plave. Otvoreno se protivi Njutnu. Neki će reći ,,Geteova teologija boja”. Pjesnika zanima ono što je dodirnuto u Duši kada oko primi tu svjetlost. Boja ima i tamo gdje nema njutnovskih talasnih dužina. Geteova je polarnost boja: žute i plave. Geteovo o bojama jest’ ispravno, kažu, ali je Njutn nam više primjenljiv. Gete je bliži umjetniku. 

Po Geteu boje nastaju kroz međudejstvo tame i svjetla. On je preuzeo od Njutna ideju da poreda 6 (šest) boja u krug radi proučavanja njihove biti. 

Piše i ,,Godine učenja Vilhelma Majstera“ zatim ,,Putovanje Vilhelma Majstera“. 

Simpatizer je srpske epske narodne pjesme, prijatelj Vuka Karadžića. Na njemački jezik prevodi pesmu Hasanaginica. 

Pjesma: Opomena

Zar ćeš vječno da tumaraš?
Gle, dobro je blizu, tu. 
Tu sreća je, što se varaš! 
Samo znaj da ščepaš nju.

Gete kaže: ,,Nema svjetlosti bez Sunca ni čovjeka bez ljubavi.”

Hajne kaže da pjesnik stvara junake svojih djela prema sopstvenoj slici. Pa, stvaraj Junake. 

,,Buket cvijeća, koji ubrah,
pozdravlja Te hiljadu puta,
često sam se saginjao. Ah!
Hiljadu puta, i
na SRCE sam stiskao isti buket
ooo, koliko, po hiljadu puta.“

Letindor

Wednesday, 18 April 2018

Čitaj

điha, điha, mazgo moja
preko one sad planine
godine nek prolaze nam
Srce Vodi
ne zastajkuj i nosi me
ja ti neću brinuti se sve dok idem
pa kad stignem,
mazgo moja

još putujem
nećemo mi ni stajati
letjećemo
to ne pitaj
ako možeš i pročitaj
slike Puta
u venama ja ih čitam
u stijenama
čitaj, čitaj.

Letindor

Tuesday, 17 April 2018

Vladimir Megre - Anastasija (Zvoneći kedri Rusije)

- Zar ti nije dosadno da ovde živiš sama, Anastasija? Sama, bez televizora i telefona?
- Kakve si ti primitivne stvari naveo! Sve je to imao čovek od samoga početka, samo u mnogo savršenijem vidu. To imam i ja.
- I televizor i telefon?
- Ma, šta je to televizor? Aparat, uz čiju pomoću skoro zakržljaloj ljudskoj uobrazilji pružaju neko obaveštenje, ređajući slike i sadržaje. Mogu uz pomoć svoje mašte da naslikam bilo koje sadržaje, bilo koje slike, da stvorim najneverovatnije okolnosti; a da uz to sama u njima uzmem učešće, utičući na sadržaj. Uh, nerazumljivo sam se, zacelo, izrazila. Zar ne?
- A telefon?
- Čovek može da razgovara sa drugim čovekom bez pomoći telefona.
Za to su nužne samo volja, želja dvoje ljudi i istančana uobrazilja.
Predlagao sam joj da otputuje u Moskvu i nastupi na televiziji.
- Zamisli, Anastasija, sa tvojom lepotom bi mogla da budeš foto-model, manekenka na svetskom nivou.
Tad sam shvatio da joj ništa zemaljsko nije strano i da joj, kao i svakoj ženi, prija da bude lepotica. Anastasija se nasmejala.
- Baš, baš najlepša, zar ne? - upitala je i kao dete počela da se glupira, i hoda po poljani, kao da je manekenka na podijumu. Postalo mi je smešno kako imitira manekenku preplićući nogama pri hodu, pokazujući zamišljenu svečanu garderobu. Počeo sam da aplaudiram i sam sam, uključivši se u igru, objavio:
- A sada, uvažena publiko, pažnja! Pred vama će se pojaviti ni od koga prevaziđena, sjajna gimnastičarka, neuporediva lepotica, Anastasija!
Ova najava ju je još više razveselila. Istrčala je na sredinu poljane i napravila neverovatan salto, prvo napred, zatim nazad, na stranu, desno, levo, zatim je jako visoko poskočila. Jednom rukom se uhvativši za granu drveta, zaljuljavši se dvaput, prebacila je svoje telo na drugo drvo. Iznova napravivši salto, počela je koketno da se klanja pod mojim aplauzom. Zatim je pobegla s poljane i sakrila se iza gustog žbuna. Osmehujući se, Anastasija je izvirivala odatle, kao iza kulisa, s nestrpljenjem očekujući sledeću najavu. Prisetio sam se video kasete, sa zapisima najlepših pesama, u izvođenju popularnih pevača. Ponekad sam je uveče gledao u svojoj vikendici. Setivši se te kasete, mada ne razmišljajući o tome da li bi Anastasija makar nešto od toga mogla da izvede, najavio sam:
- Uvažena publiko, sada će pred vama nastupiti najbolji solisti savremene estrade, pevajući svoje najbolje pesme. Izvolite! 
O, kako sam pogrešio ne poverovavši u njene talente! Nadalje se desilo nešto... što je i zamisliti bilo apsolutno nemoguće. Anastasija je, jedva napravivši iskorak iza svojih improvizovanih kulisa, zapevala glasom Ale Pugačove. Ne, ona nije pravila parodiju na veliku pevačicu, nije imitirala njen glas, već je odista pevala, lako prenoseći ne samo glas, melodiju, već i osećanja. Ipak, najneočekivanije nije bilo to. Anastasija je pravila akcente na pojedinim rečima, dodajući nešto svoje, donoseći pesmi dodatne poteze, i pesma Ale Pugačove, za čije se izvođenje čini da ga je nemoguće prevazići, izazvala je celu gamu dodatnih osećanja, izrazitije osvetljavajući likove. Na primer, u celosti veličanstveno izvedenoj pesmi:

Živeo je nekad umetnik jedan,
Kućicu je imao i slike,
Ali je glumicu voleo
Onu, koja je volela cveće.
Prodade tada on svoj dom,
Prodade slike i platna
I za sav novac kupi
Celo more cvetova -

Anastasija je stavila akcent na reč »platna«. Ona je iznenađeno i uplašeno kriknula tu reč. Upravo platno - najdragocenije za slikara, bez kog je nemoguće stvarati, a on daje to najdragocenije, radi svoje voljene. Potom je kod reči: »u daljine ju je voz odneo« - predstavila slikara, zaljubljenog čoveka, dok posmatra odlazeći voz, koji je odnosio zanavek njegovu ljubljenu. Prikazala je njegov bol, očajanje i izgubljenost. Potresen svime viđenim i onim što sam čuo, nisam počeo da aplaudiram na kraju pesme. Anastasija je, poklonivši se, očekivala aplauz, i ne čuvši ga, započe novu pesmu sa još većim zalaganjem. Ona je po tačnom redosledu izvela sve moje najdraže pesme, snimljene za mene na video kaseti. I svaka pesma, koju nisam samo jednom čuo, bila je u njenom izvođenju mnogo impresivnija i sadržajnija. Posle izvođenja i poslednje pesme, i ne čuvši aplauze, Anastasija krete ka svojim »kulisama«. Preneražen, još neko vreme sam sedeo ćutke, pod izuzetnim utiskom. Zatim sam skočio, počeo da aplaudiram i vičem:
- Bravo, Anastasija! Bis! Bravo! Izvedite sve izvođače na scenu!
Anastasija je obazrivo izašla i poklonila se. Sve vreme sam vikao:
- Bis! Bravo! – udarao sam nogama i tapšao.
I ona se razveselila. Zatapšala je rukama i uzviknula: - Bis - to znači još?
- Da, još! I još!... Savršeno si to izvela, Anastasija! Bolje nego oni sami! Bolje čak i od zvezda naših!
Zanemeh i pažljivo pogledah Anastasiju. Pomislio sam kako je svestrana njena Duša, kad je uspela da unese u već, reklo bi se, idealno izvođenje pesama, tako mnogo novog, savršenog i blistavog. Ona je, takođe zanemevši, ćutke i upitno gledala u mene. Tad je upitah:
- Anastasija, imaš li ti svoju pesmu? Da li bi mogla da izvedeš nešto svoje, što nisam ranije čuo?
- Mogla bih, ali u mojoj pesmi nema reči. Da li će ti se to dopasti?
- Otpevaj, molim te, svoju pesmu.
- Dobro.
I ona je zapevala svoju čudesnu pesmu. Anastasija je isprva kriknula, kao tek rođeno dete. Potom je njen glas zazvučao tiho, nežno, milujuće. Stajala je pod drvetom, pritisnuvši ruke na grudi, naklonivši glavu kao da uspavljuje, milujući svojim glasom, mališana. Nešto nežno mu je govorio njen glas. Od tog tihog glasa, zadivljujuće čistog, uokolo je sve iznenada zamrlo: i ptice, i zrikanje u travi. Zatim, kao da se obradovala probuđenom iz sna detetu. U njenom glasu se osetilo likovanje. Neverovatno visoki po tonalitetu zvuci, lebdeli su u vazduhu, te uzletali u visine beskraja. Glas Anastasijin je čas molio nekoga, čas ulazio u borbu, te nanovo milujući dete, darivao radost svemu okolnom. Osećaj beskrajne radosti ulio se u mene. Kada je završila svoju pesmu, razdragano sam uzviknuo:
- A sada, uvažene dame, gospodo i drugovi, jedinstvena, neponovljiva tačka, jedinstvene u svetu, ukrotiteljke! Najveštija, najsmelija, čarobna, kadra da ukroti ma kog grabljivca. Gledajte i tresite se! Anastasija je vrisnula od zadovoljstva, poskočila, zatapšala ritmično, nešto viknula i zazviždala. Na poljani je započelo nešto nezamislivo. Prvo se pojavila vučica. Iskočila je iz žbunja i zaustavila se na ivici poljane, s nerazumevanjem se obazirući. Po drveću na kraju poljane, preskačući sa grane na granu, jurile su veverice. Nisko su kružila dva orla, u žbunju su se micale nekakve životinjice i razlegao se tresak polomljenih grana. Razmičući ih i gnječeći, na poljanu je istrčao ogromni medved i zaustavio se kao ukopan blizu Anastasije ... Nadalje se naša igra sastojala u razmatranju mogućnosti: gde bi Anastasija mogla da nađe posao u našem svetu, i kako da prevlada postojeće uslovnosti. Ali, lake varijante nismo nalazili, pošto Anastasija nije imala ni dokumente o obrazovanju, ni prijavu, a u priče o njenoj genezi samo na osnovu sposobnosti, makar i neobičnih, niko neće poverovati. Prešavši na ozbiljan ton, Anastasija reče:
- Ja bih, svakako, još jednom volela da boravim u nekom od gradova, možda Moskvi, da bih se uverila koliko sam tačna u oblikovanju nekih okolnosti iz vašeg života. Meni, na primer, nije sasvim jasno, na koji način uspevaju tamne sile da zaglupljuju žene do te mere, da one, same to i ne naslućujući, privlače muškarce lepotama svoga tela, čime im ne daju mogućnost da učine pravi izbor, blizak Duši. A same posle i pate zbog toga, što porodicu istinsku stvoriti ne mogu, zato što ... pomislih: »Najneverovatnije od svega viđenog i onog što sam čuo jeste - njena moć da govori o našem životu, tačno i do najsitnijih pojedinosti ga poznajući«. 
Anastasija je održala reč i legla pored mene. Osetio sam kako miris njenog tela prevazilazi sve mirise. Bio je prijatniji od najprefinjenijih parfema koje sam ponekad osećao na ženama. Ali, sada ni pomisli nije bilo da je osvojim. Posle onog pokušaja na putu ka poljani, pokuljalog tada straha i gubljenja svesti, više nisam imao telesnih želja, čak ni kad sam je video obnaženu. Ležao sam i maštao o sinu, koga mi ipak nije rodila žena. Pomislio sam: »Bilo bi sjajno kad bi mog sina rodila Anastasija! Ona je tako zdrava, izdržljiva i lepa. Dete bi, znači, isto bilo zdravo. Ličilo bi na mene. Može i na nju, ali da ipak više liči na mene. Postaće snažna i umna ličnost. Znaće mnogo. Biće talentovan i sretan«.

(Izvod iz knjige Zvoneći kedri Rusije, Vladimir Megre)

Letindor

Monday, 16 April 2018

Tolstoj: Traganje za Bogom

Vrlo daroviti ljudi dali su se na istraživanje šta je u stvarima istinito, a šta lažno, da bi rješenjem tog pitanja postigli duševnu nepomućenost ... Prisutnost je vrjednija od znanja. Nešto se ostvaruje samo onda kad je ujedinjeno. Ako se nečemu oduzme jedinstvo, to više nije ono samo. Ni kuća ni čovjek neće postojati ako nemaju jedinstvo. Jedinstvo je zdravlje i ljepota. I Duševna vrlina se ostvaruje kad je Duša ujedinjena u Jedno ili Cjelinu. Poteškoća se javlja najviše zato što se Jedno ne može dokučiti ni znanjem, ni mišljenjem, kao ostali predmeti mišljenja, već pomoću te prisutnosti vrjednije od znanja. O Jednom se zato ne može ni govoriti, ni pisati, ali se može upućivati na njega. Duša doživljava otpadanje od stanja Jedinstva i nije potpuna jedino kad prima spoznaju nečeg. Jer spoznaja je pojam, a pojam je mnoštvo. Duša mimoilazi Jedno, jer upada u iluziju konačnog broj i mnoštvo. Ona mora projuriti preko znanja, nikako ne napuštati stanje Jedinstva, već ostaviti i znanje i ono što se može znati da se dođe do svjetla Sunca. 

,,Rodio sam se, vaspitao, rastao zahvaljujući njima; oni su iskopali gvožđe i naučili sjeći šumu, pripitomili krave i konje, naučili sijati, naučili živjeti zajedno, uredili naš život; oni su me naučili da mislim, da govorim. I ja, koji sam njihovo djelo, koga su oni nahranili, napojili, naučili, koji mislim njihovim mislima i riječima, dokazao sam im da su oni - besmislica! Nešto se tu ne slaže - govorio sam sebi - Negdje sam ja pogriješio. Ali u čemu je bila pogreška, nikako nisam mogao ustvrditi ... da sam se mogao do tako smiješnog stepena prevariti i misliti da je moj, Solomonov i Šopenhauerov život pravi, normalni život, a život milijardi nešto nedostojno pažnje ... Dugo sam živio u tom bunilu koje je naročito svojstveno, ne na riječima već na djelu, nama, najliberalnijim i učenim ljudima ...

I shvatio sam da vjera u svom najbitnijem značenju nije samo saglašavanje s onim što je rečeno čovjeku, kako se najčešće shvata vjera - vjera je spoznanje o smislu ljudskog života po kome čovjek ne uništava sebe, več živi. Vjera je sila života... Kad ne bi vjerovao da za nešto treba živjeti, ne bi živo ... ako on shvata privid konačnog, on sigurno vjeruje u beskonačno. Ne može se živjeti bez vjere... Sad mi je postalo jasno da je čovjeku, da bi mogao živjeti, potrebno - ili da ne vidi beskonačno, ili da ima takvo objašnjenje smisla života u kome bi se konačno izjednačavalo s beskonačnim ... Ali došlo je vrijeme kad sam prestao vjerovati u konačno ... i otkad postoje ljudi pronađeni su odnosi konačnog prema beskonačnom - i iskazani. Sve te pojmove kojima se izjednačava konačno s Beskonačnim i dobija smisao života, pojam Boga, Slobode, Dobra, mi podvrgavamo logičkom ispitivanju. A ti pojmovi ne mogu izdržati kritiku razuma. Počinjao sam da shvatam da se u odgovorima koje daje Vjera čuva najdublja Mudrost čovječanstva i da ja nisam imao prava da ih poričem na osnovu razuma, i da, što je najglavnije, jedino ti odgovori odgovaraju na pitanje o životu. Ja sam to shvatao, ali mi od toga nije bilo lakše. Sada sam bio spreman da prihvatim svaku vjeru, samo ako ona ne bi zahtijevala od mene neposredno poricanje razuma, što bi bilo laž. Bez obzira na to što sam pravio sve moguće ustupke, izbjegavao svaki spor, nisam mogao prihvatiti vjeru tih ljudi - vidio sam da ono što su oni propovjedali kao vjeru nije bilo objašnjenje već zamagljivanje smisla života, a da su oni sami propovjedali svoju vjeru, ne zato da bi odgovorili na pitanje o životu, koje je mene privelo vjeri, već zbog nekih drugih, meni tuđih ciljeva ...

Što su mi više i podrobnije izlagali svoja vjerovanja, sve sam jasnije uviđao njihovu zabludu i gubio svoju nadu da ću u njihovoj vjeri naći objašnjenje smisla života ... Jasno sam osjećao da oni obmanjuju sebe, i da ni oni kao ni ja nemaju drugog smisla života sem da žive dok žive, i da uzmu sve što im dođe pod ruku ... živjeli su isto tako ružno, ako ne i gore, kao i oni koji ne vjeruju. I shvatio sam da vjera tih ljudi nije ona vjera koju sam tražio, da njihova vjera nije vjera već samo jedna od epikurejskih utjeha u životu. Hrišćanskim istinama bilo je pridodato takođe mnogo praznovjerja, ali je razlika bila u tome što su praznovjerja bila sasvim nepotrebna vjernicima iz mog kruga, nisu uopšte bila povezana s njihovim životom, bila su samo epikurejska razonoda svoje vrste ... Osvrnuo sam se još dalje oko sebe. Duboko sam se unio u život ogromnih masa u prošlosti i sadašnjosti. I vidio sam, ne dvojicu, trojicu, desetoricu, već stotine hiljada, milione takvih koji su shvatili smisao života koji su umjeli da žive u miru. I svi oni, beskrajno različiti među sobom po svom načinu života, umu, obrazovanju, položaju, svi su oni podjednako i potpuno suprotno mom neznanju znali smisao života i smrti, spokojno radili, podnosili lišavanja i patnje, živjeli i umirali, nevideći u tome težinu već dobro. I ja zavoljeh te ljude. Shvatio sam da je istinu zaklonilo od mene ne toliko moje pogrešno mišljenje koliko sam moj život, koji sam provodio u onim izuzetnim uslovima epikurejstva i zadovoljavanja strasti. I tačno je da je moj život - život povlađivanja strastima - i bio besmislen i zao, i zbog toga se i odgovor da ‚‚Život je zlo i bemislica" odnosio na moj život, a ne na život ljudi uopšte. Shvatio sam onu istinu koju sam kasnije našao u Jevanđelju da su ljudi više voljeli tamu nego svjetlo, zato što su njihova djela bila zla. Jer svako ko čini zla djela mrzi svjetlost i ne ide ka svjetlosti da se ne bi njegova djela otkrila ...

Zavolio sam dobre ljude, omrznuo sebe, i priznao istinu. Sad mi je sve postalo jasno. Život cijelog svijeta teče po nečijoj volji - neki tim životom cijelog svijeta i našim životima radi nešto svoje. Da bi bilo nade da ćemo shvatiti smisao te volje, treba je prije svega izvršavati, raditi ono što se od nas traži. Ako ja ne budem radio ono što se od mene traži, a još manje šta se traži to od svih nas i od cijelog svijeta. Ako bi golog i gladnog prosjaka doveli s raskrsnice u neko pokriveno mjesto jednog divnog preduzeća, nahranili ga, napojili i natjerali da pokreće gore-dolje neku motku, sigurno je da, prije nego što bi prosjaku bilo jasno zašto su ga doveli s raskrsnice, zbog čega pokreće motku, da li je dobro uređenje cijelog preduzeća, on prije svega trebalo da pokreće tu motku ... Ako bude pokretao motku, shvatiće da ta motka pokreće pumpu, da pumpa dovodi vodu, da se voda razlijeva po alejama; tada će ga izvesti iz pokrivenog bunara i dati mu drugi posao, i on će sabirati plodove i ući će u milost svoga gospodara, i prelazeći s nižeg na viši posao, sve dublje i dublje shvatajući uređenje cijelog preduzeća i učestvujući u njemu nikad neće ni pomisliti zašto je tu i nikad neće prebacivati svome gazdi. Tako ne prebacuju svome Gospodaru ni oni koji izvršavaju Njegovu volju... a mi pametnjakovići, jedino osjećamo da nigdje ne pripadamo i da nam je potrebno da se sami od sebe spasavamo kako god znamo ... Svijest o neispravnosti (nedovoljnosti) racionalnog saznanja pomogla mi je da se oslobodim sablazni jalovog mudrovanja. Ubjeđenje da se spoznanje istine može postići samo životom, pobudilo me je da posumnjam u ispravnost svog života ... I opet mi se predstavljao onaj bog, naš tvorac u trojstvu, koji je poslao svoga sina iskupitelja. I opet se taj, od svijeta i od mene odvojen, bog topio i topio na moje oči kao komad leda, i opet mi ništa nije ostajalo ...

Pojam boga nije Bog, govorio sam sebi ... Nije to ono što ja tražim. Tražim ono bez čega ne bi moglo biti života... i sjetio sam se svih onih umiranja i oživljavanja koja su se u meni zbivala stotinama puta. Sjetio sam se da sam živio samo onda kad sam vjerovao u Boga ... Kad zaboravim i ne vjerujem u Njega ja umirem. Spoznati Boga i živjeti - to je jedno isto. Bog je život. Živi pronalazeći Boga ... Vratio sam se u onu vjeru koja me je stvorila i nešto htjela od mene ... Razlika je samo bila u tom što sam nekad sve to bio prihvatio nesvjesno; sad sam, međutim, znao da bez toga ne mogu da živim ... I Bog je tako stvorio čovjeka da svaki može izgubiti dušu... Taj smisao bio je jasan i blizak mome srcu... Želio sam svom svojom Dušom da budem sposoban da se sjedinim s narodom, izvršavajući obrednu stranu njegove vjere, ali to nisam mogao učiniti. Osjećao sam da bih lagao samog sebe, da bih se podsmijevao Onome što mi je predstavljalo Svetinju ako bih to učinio ... Ali kad sam prišao carskim dvorima i kad mi je sveštenik naredio da ponovim kako vjerujem da je ono što ću progutati istinsko tijelo i istinska krv, ubolo me posred srca; to ne samo da je bio pogrešan ton, bio je to strog zahtijev nekoga koji, očigledno, nikad nije ni znao šta je to vjera... U želji da povjerujem, smjerno sam progutao tu krv i tijelo bez huljenja, ali udarac mi je bio nanesen. I, znajući unaprijed šta me očekuje, drugi put nisam mogao otići... Samo je meni, nesrećniku, bilo jasno da je istina tananim nitima isprepletena s lažju i da je ja ne mogu prihvatiti u takvom vidu... Išao sam onamo gdje mi je izgledalo svjetlije... I meni, koji sam se uzdao u istinu o sjedinjenju u ljubavi, nehotice je palo u oči da sama vjera razara ono što je dužna da stvara. Sveštenici svih raznih vjeroispovjesti, njihovi najbolji predstavnici, ništa mi nisu rekli sem da vjeruju da su oni u istini, a oni drugi u zabludi, a da sve ono što oni mogu je da se mole zanjih... Samo mi je jedan sve objasnio, ali tako da više nikoga nisam ni pitao ... Sve sam shvatio. Ja tražim vjeru kao silu života, a oni traže najbolje sredstvo da pred ljudima ispune određene obaveze... Obratio sam svoju pažnju na to šta se radi u ime vjeroispovjesti, i uhvatio me užas... U to vrijeme Rusija je bila u ratu. I Rusi su u ime hrišćanske ljubavi počeli ubijati svoju braću. Nisam mogao da ne mislim o tome. Nije se moglo ne vidjeti da je ubijanje zlo suprotno samim osnovama vjere. A u isto vrijeme molili su se u crkvama za uspjeh našeg oružja... Mada sam vidio da je kod naroda bilo manje primjese tih laži koje su me odbijale, nego kod predstavnika crkve - ipak sam vidio da je u vjerovanju naroda laž bila dodata istini. Ali odakle laž, a odakle istina? I laž i istina prenijete su preko onog što nazivamo crkvom. I laž i istina sadrže se predanju, u tzv. svetom predanju i spisima. I, htio ne htio, pristupio sam proučavanju, istraživanju tih spisa i predavanja - istraživanju koga sam se dotad tako bojao... Da u učenju vjere ima istine, u to ne sumnjam, ali je nesumnjvo da u tom učenju ima i laži i ja moram da istinu pronađem i laž, i da ih odvojim jednu od druge ...

... Pokušavam da se probudim, ali ne mogu. Šta da radim, šta da radim? - pitam se i pogledam naviše. Gore je takođe provalija. Gledam u tu provaliju neba i trudim se da zaboravim na tu provaliju dolje i, stvarno zaboravljam. Beskonačnost onog dolje odbija me, i strah me je od nje; beskonačnost onog gore privlači me i bodri. Tako visim nad provalijom na posljednjim remenima ... znam da visim, ali gledam samo gore, i strah iščezava... pa ako ležiš na tom remenu sredinom tijela i gledaš gore, o padanju ne može biti ni govora. Sve mi je to bilo jasno, i bio sam zadovoljan i miran. I kao da mi neko kaže: Pazi, zapamti. I tada sam se probudio”. (Lav N. Tolstoj: Traganje za Bogom)

Letindor

Saturday, 14 April 2018

Božanski

možeš prići Ti gdje hoćeš
Ljubav ako sjedište je i
Beskraj kad tuče odsvud
možeš prići
nije bitno ni gledište
Zar je bitno?
uzmi sjaj iz oka čijeg hoćeš
sve'dno
kap iz Mora
Ljubi
Zašto? To ne pitaj.

Letindor

Friday, 13 April 2018

Dozvolićeš

nije greda
prihvatićeš ako treba
jer svud vreba
k’o da plavi nas i gleda
je l’ misao?
još je dobro ne vidjesmo
njoj se nismo ni nadali
predali se
ni pustili nismo, dali
nešto malo smo ljubavi
ludost od nje zar je bolja
i bezvolja
šta je volja
u njoj sve je
prati njene
sakrivene
melodije i ritmove

u njoj duša sve je ako
sebe sluša
i kad prestane da vene
čovjek-oblik
da se dublje zaokrene
ruke njene i oči joj zaljubljene
još čekaju.

Letindor